U trenutku kad imamo jednu političku krizu, vjerovatno najozbiljniju još od „onomad“, jedna tema iz medicine je najzad uspjela da ispliva na površinu među silnim političkim. Radi se o novom prijedlogu zakona o uzimanju i presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja. Javnost je izgleda podijeljena po pitanju jednog člana zakona tj. amandmana koji propisuje način na koji neko postaje donor. Dok jedni negoduju, drugi smatraju da nam je potrebna baš ovakva inicijativa. Čini mi se da su i jedni i drugi u pravu. Rekao bih da je normativno diskutabilno i da smo možda promašili formu, ali zato smo pogodili sve ostalo.

clan 32 33
Prethodni prijedlog Zakona o presađivanju ljudskih organa

Ovaj član 32 je prvenstveno bilo koncipiran tako da je svaki potencijalni donor morao da se javi izabranom doktoru kako bi dao saglasnost a potom dobio i donorsku karticu. Možemo reći da je takva inicijativa doživjela fijasko, s obzirom da je potrebno oko 80% stanovništva sa donorskim karticama da bi taj sistem funkcionisao, a donorsku karticu je uzelo nešto preko 300 građana. Ne mogu reći da bismo sa sigurnošću obezbijedili taj procenat od 80%, ali svakako se moglo i moralo više i energičnije. Kampanja je bila skromna a izabrani doktori očito nijesu bili naročito motivisani da stimulišu što više svojih pacijenata da uzmu donorske kartice. Moramo ipak imati malo razumijevanja s obzirom da je većina izabranih doktora već dovoljno prebukirana osnovnim obavezama, tako da bilo kakve dodatne aktivnosti usporavaju njihov rad i stvaraju još veće gužve u čekaonicama. Ali… Unazad nekoliko mjeseci se sprovodi program skrininga raka dojke i, po mojim saznanjima, odziv je sasvim zadovoljavajući. Izabrani doktori su za skrining bili dodatno stimulisani novčano, doduše dosta skromno. Cijenim da bi i u slučaju donorskih kartica situacija bila značajno bolja da se radilo ovako ozbiljno i sistematski kao u slučaju skrininga, uz zdravstveno-vaspitni rad sa ljekarima i građanima i uz ozbiljne kampanje na državnom i lokalnom nivou. Moram na kraju biti iskren i priznati da dio krivice snosimo i mi građani. Počevši od sebe. Iako sam od početka podržavao ovakvu inicijativu i imao želju da postanem donor, do današnjeg dana nemam donorsku karticu. Jednom sam i išao kod izabranog doktora ovim povodom, ali s obzirom na to da u tom trenutku nije bilo kartica, ostao je dogovor da se čujemo za nekoliko dana i sve to završimo. Po principu „te danas ću, te sjutra ću“, nikad više nijesam pošao.

Slično se dešava i sa dobrovoljnim davanjem krvi. Iako je preporuka SZO da bi procenat dobrovoljnih davalaca trebalo da bude 4-5% da bi jedna zemlja raspolagala dovoljnim zalihama krvi, u Crnoj Gori se godinama unazad taj procenat kreće oko 2% i pored svih kampanja i zdravstveno-vaspitnog rada Zavoda za transfuziju i Crvenog krsta. Ako gledamo brojke, reklo bi se da nijesmo baš humani i nijesmo spremni da pomognemo ljudima u nevolji, ali na sreću bezbroj je primjera iz prakse koji to opovrgavaju. Prvi koji mi pada na um jeste saobraćajna nesreća autobusa sa rumunskim turistima. Nakon što se pročula vijest, ispred Zavoda za transfuziju se u rekordnom roku stvorio red ljudi spremnih da doniraju krv. U jednom trenutku su u Zavodu morali da zamole ljude da ne dolaze više, jer nijesu imali kapaciteta da čuvaju toliku količinu krvi. Problem dakle nije u nedostatku želje, već je stvar naše svijesti i nedostatka inicijative da se odvoji tih 5 minuta jednom ili dvaput godišnje. Situacija sa dobrovoljnim davanjem krvi se popravlja iz godine u godinu, ali doniranje organa zahtijeva bržu reakciju. U ovom trenutku na listi čekanja imamo 36 pacijenata za transplantaciju bubrega, 6 za transplantaciju pankreasa, 3 za transplantaciju pluća, 6 za transplantaciju jetre i 4 pacijenta za transplantaciju srca.

Na prvom mjestu su zdravstveni radnici, oni koji treba da podržavaju ovakve inicijative i otklone prvo svoje, a onda i predrasude svojih pacijenata po pitanju donorstva. Prije nekoliko godina, u razgovoru sa jednom starijom koleginicom koja godinama radi kao ljekar, spomenuo sam kako želim da postanem donor. Njen odgovor je bio „šta će ti takva razmišljanja, ti si mlad momak“. Ovakav stav zdravstvenih radnika je zaista neprihvatljiv i sistemski se mora uticati na promjenu takvog stava kroz seminare i doedukacije.

Novi amandmani

Jedan od amandmana koji je usvojen, a odnosi se na član 32, uvodi pretpostavljenu saglasnost, po kojoj smo svi donori osim ako za života damo pisanu izjavu kojom se izričito protivimo toj radnji. Drugi amandman na član 33 propisuje da je bolnički koordinator dužan da pozove člana porodice i traži saglasnost. U obrazloženju se decidno navodi da se i pored pretpostavljene saglasnosti, bez saglasnosti porodice, ne mogu uzeti organi sa umrle osobe. Ovo jasno pokazuje da u slučaju da umrla osoba nema porodicu ili se porodica ne može kontaktirati, neće ni biti uzimanja organa. S druge strane ipak ostaje jedna praznina. Kako stvari stoje, iako neko ima želju da postane donor i postoji njegova/njena saglasnost (pretpostavljena), porodica na kraju može odlučiti, suprotno želji umrle osobe, da ipak ne donira organe.

amandman 1
Novi amandmani

Uprkos ovim propustima, ipak podržavam ovakav zakon. Zakon i dalje ostavlja mogućnost da svaka osoba za života potpiše izjavu da ne želi da bude donor kao i mogućnost da nakon smrti porodica daje konačnu saglasnost. Ni ovaj zakon nije savršen, ali uz malo volje i znanja se može dopuniti i poboljšati.

Na kraju bih apelovao da ipak ne potpišete ovu izjavu samo zbog revolta prema državi koja vam nije ostavila mogućnost da vi sami date saglasnost za uzimanje organa. Način na koji su to uradili je možda pogrešan, ali su motivi itekako ispravni. Često se pominje da davanjem organa nekome produžavate život, ali nije samo to u pitanju. Kod pacijenata sa terminalnom bolešću bubrega i dijaliziranje produžava život, ali se dovodi u pitanje kvalitet života tih osoba. Dakle, ne samo da nekome produžavate život, već ostatak života učinite puno lagodnijim i kvalitetnijim, i to u trenutku kad vam nijedan od tih organa nije više potreban. Razumijem da razmišljanje o sopstvenoj smrti i trenutku kad ni vitalni organi nijesu potrebni nije nešto o čemu bilo ko želi da razmišlja, zato i kažem: ne razmišljajte, samo ostavite tu mogućnost da jednog dana postanete donori. Do tada, vodite računa o svom zdravlju i, što bi rekao kolega tviteraš, ne guglajte simptome.

P.S. Obradovala me je vijest da je Amfilohije podržao ovaj zakon. Najzad je i on izašao iz političkih priča i govorio o nečemu plemenitom. On kaže „da i od Mitropolita crnogorsko-primorskog bude neke vajde“. Pa tako neka i od ovog blog(er)a bude neke vajde.

Advertisements